Jednog dedu i jednu babu nikada nisam upoznala. Drugi baka i deka umrli su dok sam bila klinka. Sestra i ja smo išle u školu, a pre i posle škole čuvale smo se same. Roditelji su nam radili od sedam sati i prilično daleko, tako da smo se najčešće i budile same. Same smo se spremale za školu, jele, igrale se i sve ostalo dok mama i tata ne dođu s posla. Same smo se i svađale i mirile. Danas smo dve odrasle žene koje ponekad imaju različita mišljenja, htenja i stavove, ponekad to rezultira i raspravom, ali umemo vrlo uspešno, brzo i prijatno da je okončamo. Dogovorom. Ne ostane iza toga ništa nedorečeno, neprijatno ili gorko. Jednostavno, zdravo razrešavamo konflikte, ne samo zajedničke, već i sa drugim ljudima, kada iskrsnu.
Verujem da je razlog tome što smo se svađale kao male. I bile same. Nikog nije bilo da uskoči, razdvoji nas, prekine sukob ili nametne razrešenje. To smo same naučile.
Zato danas puštam decu da se posvađaju. Naravno, u neposrednoj blizini sam, vodim računa da nema povređivanja (a i nema ga, ne koriste se fizičkim sredstvima, ako ne računamo otimanje iz ruke uz poklič „to je moje!!“), ali ih ne razdvajam. Puštam ih da sami prođu kroz sve faze konflikta, do razrešenja i dogovora. Ako mi se obrate da tuže onog drugog, odgovaram sa „Morate to sami da rešite, mama neće uvek biti tu da rešava vaše probleme„. Da li oni zaista shvataju šta ta rečenica znači – ne znam, ali dovoljno je shvataju da razumeju da treba da nađu dogovor. I nalaze ga. Štaviše, najstarije već ume da prepozna situacije koje vode ka svađi, pa unapred predlaže rešenja. Zato, pustite decu da se svađaju. Jer je to jedna od mnogobrojnih vežbi za kovitlac života.
NAPOMENA: Ovo ne znači, ni u kom slučaju, da treba da ih pustite da se biju! Morate biti nevidljivi nadzor koji će, ako treba, objasniti da ruke služe da grle, maze, crtaju, itd, a nikako da povređuju druge!